Jednom su dva prijatelja hodala pustinjom. Tokom putovanja nešto se posvađaše te jedan prijatelj i ošamari drugoga. Ovoga to zabolje, no, ne reče ništa, uze štap i napisa u pijesku: “Danas me je moj prijatelj udario!”
Nastaviše kretati se te dospješe do neke oaze u kojoj se odlučiše okupati. Onaj prijatelj koji dobi šamar, zape u blatu i poče polahko tonuti u vodu i gušiti se. Ali, spasi ga njegov prijatelj. Nakon što dođe sebi, zapisa na kamen: “Danas me je moj prijatelj spasio!”
Ovaj drugi, koji ga prethodno udari a sada spasi, iznenađeno upita: “Nakon što te udarih, pisao si po pjesku, a sada, nakon što te spasih, pišeš po kamenu – šta to znači?” Prijatelj mu odgovori:
“Kada nas neko povrijedi, sjećanje na to trebamo zapisati na pijesku da bi vjetar oprosta mogao taj tren izbrisati.Međutim, kada nam neko učini kakvo dobro, sjećanje na to moramo ugravirati u kamen, stijenu, kako taj događaj nikada ne bi bio zaboravljen.”
Valja nam naučiti bol zapisivati u pijesku, a lijepe stvari otiskivati na kamen!
