U ovoj godini se širom planete Zemlje obilježava tužna godišnjica od stravičnog genocida nad Bošnjacima zaštićene UN zone Srebrenica. Srebrenica je 11. jula 1995. godine doživjela najveći ratni zločin nakon Drugog svjetskog rata u Evropi – genocid, sistematsko i ciljano ubijanje Bošnjaka muslimana, za koje se dokazano utvrdila namjera srpskih snaga o istrebljenju Bošnjaka sa tog prostora. Sudske presude Međunarodnog suda u Hagu su s pravom ovo najgnusnije zlodjelo okvalificirali jedinim mogućim imenom – genocid! Broj ubijenih prelazi broj od 8.372 koji nije konačan. Njihovi posmrtni ostaci se nalaze širom Podrinja i još nisu konačno nađeni.
Mi u Berlinu smo svake godine podsjećali na događaje iz jula 1995. godine – da pamtimo i opominjemo da se nikome ne bi dogodilo zlo koje je zadesilo naš narod u civiliziranom svijetu krajem dvadesetog stoljeća.
Ove godine smo u četvrtak, 09. jula 2020. godine u kooperaciji sa Amabasadom BiH u SR Njemačkoj te u saradnji sa angažiranim pojedincima-diplomatama, novinarima te marketinškim ekspertima na posebnom historijskom mjestu u Berlinu, u „Crkvi sjećanja“ sa prominentnim gostima obilježili 25 godina nakon genocida u Srebrenici. Skupu su prisustvovli član Predsjedništva BiH, gospodin Željko Komšić, državna ministrica vanjskih poslova SR Njemačke, Michelle Müntefering, bivši visoki predstavnik u BiH, Christian Schwarz-Schilling, državni sekeretar berlinskog Senata, Gerry Woop, mnogi ambasadori te Nuncijus, nekoliko parlamentaraca njemačkog Parlamenta, predsjednik Organizacije za ljudska prava „Društvo za ugrožene narode“ i mnogi drugi. Posebnog spomena vrijedni su svakako preživjeli genocida i porodice ubijenih koji žive i rade u Berlinu.
Skup je otvorila ambasadorica BiH u SR Njemačkoj, nj.e. Jadranka Winbow ukazavši na značaj obilježavanja događaja iz BiH koji su se desili 1995. godine.
Priča preživjele genocida, gospođe Hedije Krdžić, bila je centralni dio ovog komemorativnog skupa. Potresnu priču o svom angažmanu i radu kao bolničarka u srebreničkoj bolnici tokom agresije do pred pad enklave u ruke onih koji će počiniti genocid, podijelila je sa prisutnim posebne emocije tuge. Svoga muža upoznaje u ratnom vihoru, vjenčaju se i dobijaju kćerku Eminu. Benjamin je stradao 1995. godine. Ubijen je u pokušaju da se probije na slobodnu teritoriju. Životna odiseja Hediju dovodi u Berlin, gdje svojim radom i životom prkosi i bori se protiv zaborava na genocid u Srebrenici. Emina, kao na hiljade drugih siročadi iz BiH, odrasla je bez svoga oca, a događaji iz 1995. kod nje kao intelektualke i ostvarene ličnost u Berlinu danas bude teške i duboke emocije. S toga je čuvanje uspomena, održavanje kulture pamćenja i ukazivanje na počinjeni genocid tako bitno, jer samo tako možemo civilizirani svijet upozoriti da bude budan, jer se Srebrenica može svugdje desiti. Upravo su na to naši gosti, gospodin Komšić i Müntefering i ukazali, a to je da dešavanja u Evropi moramo pomno pratiti i biti efektivniji negoli smo to bili u julu 1995.
Predsjednik IKB-a, Meho T., skrenuo je posebnu pažnju na to koji su to demokratski mehanizmi koji mogu spiječiti zločin.
– Mi smo ih imali 1995., a to su UN-snage. NATO snage pola sata leta na Jadranu! Zašto se dopsutilo da formalnosti spriječe intervenciju i spase na hiljade ljudi, naglasio je predsjednik IKB-a te postavio retoričko pitanje „Zar ti mehanizmi nisu tu za ljude, prvenstveno radi njih i čuvanja njihovih života?“
Ovaj impozantni skup je omogućen uz podršku Evangeličke crkve Berlina, sa kojom već godinama imamo blisku saradnju u interreligijskom dijalogu, tako formirajući našu šaroliku berlinsku zbilju.
Sutradan u petak, 10. jula, ispred spomenika „Neue Wache“ koji je inače posvećen žrtvama ratova i nasilnih režima, u organizaciji Društva za ugrožene narode, održana je počasna straža u spomen srebreničkim žrtvama genocida iz jula 1995. godine. Skupu su se obratili Ambasadorica BiH u SR Njemačkoj, nj.e. Jadranka Winbow te Michael Brand, član njemačkog Parlamenta, koji je u svom posebno nadahnutom obraćanju skrenuo pažnju na uzroke i posljedice genocida u Srebrenici, te prije svega paralizirane uloge Evrope. Zajedničku molitvu su održali predstavnici našeg džemata te katoličke i evangeličke crkve. Skupu je prisustvovalo oko dvijestotine osoba.
Ovim skupovima u Berlinu smo poslali poruku da nismo zaboravili žrtve genocida u Srebrenci te posebno ovim želimo animirati mlade uspješne ljude, da iskustva njih i njihovih roditelja nije balast prošlosti, nego sastavni dio našeg identiteta, te da nam je ostavljeno u amanet da pamtimo i druge opominjemo na „univerzalnu napuštenost“ u julu 1995. godine u Srebrenici. Ovo nam se nikad više nigdje ne smije ponoviti!
