Iznimno je važno djeci postaviti jasna pravila i granice tokom njihova odgoja.
Ako svojoj djeci postavite granice, ona će naučiti poštovati granice drugih ljudi. Pravila i granice daju djetetu osjećaj sigurnosti.
Ako postavite djetetu granice, ono shvaća da se o njemu brinete. Djeca koja se odgajaju popustljivo, osjećaju da su zanemarena; kao da roditeljima nije do njih stalo.
Granice pomažu djetetu da nauči socijalne vještine: što je društveno prihvatljivo, a što nije. Djeca moraju naučiti da ako prijeđu određene granice, slijede i posljedice; a koje ponekad u životu neće biti bezazlene. Ono što će djetetu uliti sigurnost u postupnom “osvajanju svijeta” jesu granice, koje mu postavljaju roditelji.
Unutar njih se dijete kreće i nužno je da unutar njih doživljava podršku i ohrabrenje. Mudrost je odrediti te granice, jer to zahtjeva stalnu komunikaciju između roditelja i ostalih članova obitelji, dosljednost i strpljenje s djetetom i sređen i organiziran porodični život.
Roditelji će putem jasno postavljenih granica učiti svoje dijete, uporno i smireno, što se smije, a što ne smije, jasno će djetetu dodijeliti njegovo mjesto unutar porodice u kojoj svi članovi imaju svoje potrebe, ali i odgovornosti, a njihove odgojne intervencije uvijek će biti primjerene, podržavajuće i usmjerujuće.
Dijete kroz takav odjoj zna da uvijek postoje stvari koje će moći raditi i stvari koje su mu zabranjene, i to bez obzira na trenutno raspoloženje roditelja.
“Čvrsta ruka” često je potrebna tamo gdje nema čvrstih stavova roditelja, a često niti zdrave komunikacije među njima.Roditelji koji ne znaju jasno reći “da” i ” ne”, zapravo šalju dvostruku poruke djetetu, dovode ga u nepodnošljivu situaciju, u kojoj je sve nekako neodređeno i nedefinirano.Dijete ne može predvidjeti reakcije roditelja i nije sigurno ni u jedan njihov stav.
Na djetetov psihički život teške posljedice ostavljaju “ekstremni” odgoji: ili su te granice postavljene preusko te dijete nema prostora za kretanje i iskazivanje vlastitih osjećaja, ili tih granica uopčte nema.
Odgoj bez jasno postavljenih granica, stvara sindrom tzv. “malog tiranina”. Takva djeca stalno umnožavaju svoje pretjerane želje, rastući s iskrivljenom slikom svijeta oko sebe, odrastaju u sebičnjake, često sklone samosažaljevanju.
Ako bezuvjetna ljubav izostane, niti jedan savjet o odgoju ne može funkcionirati. Samo dijete koje je sigurno u bezuvjetnu ljubav svojih roditelja može graditi o sebi pozitivnu sliku, imati povjerenje u ljude oko sebe i biti motivirano za dobre odnose.
