„O vjernici, često Allaha spominjite i hvalite, i ujutro i navečer Ga slavite i veličajte!“(Ahzab,41,42)
Zikr se u Kur’ani kerimu spominje u različitim oblicima na 174 mjesta, a i 83 vjerodostojna hadisa govore o toj temi. To nedvojbeno ukazuje na značaj zikra i važnost u životu svakog vjernika i vjernice.
U 41. ajetu sure El-Ahzab, Uzvišeni nas podstiče da Ga često spominjemo i prisjećamo Ga se, ne ističući ni vrijeme, ni mjesto, ni način, za razliku od drugih oblika robovanja, kao što su namaz, post i hadždž u slučaju kojih su precizirani forma, vrijeme i mjesto.
Ibn Abbas, radijallahu anhuma, komentarišući ovaj ajet je rekao: „Zaista Allah nije propisao svojim robovima ni jednu obavezu a da joj nije odredio granicu i izuzeo određene kategorije ljudi, u određenim situacijama za njeno izvršenje, osim zikra. Uzvišeni nije zikru odredio granicu niti je ikoga izuzeo od njegovog izvršenja, tako da Allaha treba spominjite stojeći, sjedeći, ležeći, a to znači; noću i danju, na moru i kopnu, kod kuće i na putu, u izobilju i oskudici, u zdravlju i bolesti, tajno i javno, što znači, u svakoj situaciji.
Islamski učenjaci saglasni su u tome da je dozvoljeno spominjanje Allaha, srcem i jezikom, osobi bez abdesta koja je džunub, kao i onima koje su u stanju hajza (menstruacije) i nifasa (poslije poroda) u formi (tesbiha) subhanallah, (tehlila) lailahe illallah, (tamhida) el-hamdulillah, (tekbira) Allahu ekber, donošenju salavata na Vjerovjesnika, upućivanju dove i tome sličnog.
U narednom ajetu ističu se jutro i večer, kao vremena koja su odlikovana nad drugim vremenima, za spominjanje Allaha. To je početak dana i posebno njegov kraj koji su podesni za slavljenje i veličanje Allaha, dž.š.
U drugom ajetu Uzvišeni Allah, takođe veli: „I spominji Gospodara svoga ujutro i navečer u sebi, ponizno i sa strahopoštovanjem i ne podižući jako glas, i ne budi nemaran.“(El-Earaf, 205)
