Svaki organ u tijelu ima neki čin obožavanja koji može obaviti. Navedimo oči kao primjer. Oči obožavaju Allaha, dž.š., gledajući u ono što im je naređeno da gledaju.
Allah, dž.š., kaže: „I zar neće pogledati carstvo Nebesa i Zemlje…“ (El-A’raf, 185.)
Allah, dž.š., također kaže: „Putujte po svijetu, zatim pogledajte kako su završili oni koji su poslanike lažnim smatrali!“ (El-En’am, 11.)
Korištenje blagodati vida može biti čin obožavanja. Obožavanje je da posmatraš Allahovo stvaranje i da se diviš Njegovom savršenstvu. Obožavanje je i kada se koriste oči za čitanje i stjecanje znanja.
Uši također imaju svoj utvrđeni čin obožavanja. Koriste se za slušanje onoga čime je Allah, dž.š., zadovoljan, kao što je učenje Kur’ana, spominjanje Njegovog imena i stjecanje znanja. Zbog ovoga Allah, dž.š., kaže: „I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati.“ (El-Isra’, 36.)
Poslanik, a.s., je rekao da Allah, dž.š., kaže: „Moj rob Mi se približava dobrovoljnim djelima sve dok ga ne zavolim. A kada ga zavolim njegov sam sluh kojim čuje, njegov sam vid kojim vidi.“ (Buhari)
Takva osoba svojim sluhom i vidom posvećuje pažnju samo onome što je Allahu, dž.š., drago.
Isto tako, i ruke moraju da obožavaju Allaha, dž.š. One udjeljuju milostinju i bave se brojnim korisnim poslovima. Koriste se za prevenciju zla. Poslanik, a.s., je rekao: „Ko od vas vidi neko loše djelo, neka ga izmijeni svojom rukom, a ako ne bude u stanju, neka to uradi riječima, a ako ni to ne bude u stanju, neka ga bar srcem svojim prezre, a to je najslabiji čin imana.“ (Muslim)
Pozdravljanje drugih i rukovanje s njima je obožavanje, jer to briše grijehe i čisti srce.
Čak i stopala imaju čin obožavanja koji im je određen. Njima vjernik ide na dnevne namaze u džamiju i na džumu-namaz petkom. Allah,dž.š., kaže: „Uistinu! Mi ćemo oživjeti mrtve i Mi smo zapisali ono što su uradilii i tragove njihove…“ (Ja-sin, 12.)
Kada je pleme Benu Seleme htjelo da se preseli kako bi bilo bliže džamiji Poslanika, a.s., on im je rekao da ostanu u svojim domovima, objašnjavajući kako se svaki korak koji učine prema džamiji zapisuje kod Allaha, dž.š., govoreći: „Vaši domovi bilježe tragove koje ostavite iza sebe.“ (Muslim)
A Allah, dž.š., opisuje u Kur’anu kako se ovo zapisivanje dešava: „U Knjizi je, Gospodaru mome nije ništa skriveno i On ništa ne zaboravlja.“ (Ta-ha, 52.)
Allah, dž.š., još kaže: „On vam je Zemlju pogodnom učinio, pa hodajte predjelima njezinim…“ (El-Mulk, 15.) Putovati Zemljom tragajući za naukom je obožavanje kojim se stopala mogu okupirati.
Baš kao što se spominje predanost organa, isto tako je i s grijesima. Grijeh očiju je da gledaju u zabranjene stvari. Grijeh ušiju je da slušaju ogovaranje, spletkarenje, klevetanje, proklinjanja, muziku i sve ono čime Allah, dž.š., nije zadovoljan. Grijeh jezika je da govori laži, ogovara, kleveće, proklinje i da ismijava vjernike. Grijeh ruku je da kradu, uznemiravaju druge i da griješe prema muslimanima. Grijeh stopala je da idu prema grijehu, bilo da je to u kući, na pijaci ili u stranoj zemlji. Sve ovo su grijesi organa.
Jezik je jedna od velikih blagodati koje posjeduje čovjek, jer njegova predanost uključuje tako časne radnje kao što su spominjanje Allaha, dž.š., učenje Kur’ana, naređivanje dobra i odvraćanje od zla.
Iz svega ovoga vidimo zašto je namaz jedna od najvećih formi obožavanja, pošto on zahtjeva posvećenost svih tjelesnih organa.
Oči obožavaju tako što se fiksira pogled na mjesto gdje će se spustiti čelo tokom sedžde.
Uši obožavaju tokom namaza slušajući učenje imama, tiho se koncentrišući. Allah, dž.š., kaže: „A kad se uči Kur’an, vi ga slušajte i šutite da biste bili pomilovani.“ (El-A’raf, 204.)
Poslanik, a.s., je rekao: „Kada imam uči, vi slušajte i šutite.“ (Muslim)
Ruke i noge obožavaju kada čovjek u namazu stoji, obavlja ruku i sedždu i kada sjedi. Jezik obožava spominjanjem i veličanjem Allaha, dž.š., i učenjem Kur’ana.
Na ovaj način cijelo tijelo je pokorno pred Allahom, dž.š., i uključuje se u Njegovo obožavanje, čineći namaz jednom od najvećih formi obožavanja.
Iako organi obavljaju sva ova djela obožavanja koja smo opisali, naše obožavanje ima vrijednost u mjeri u kojoj je naše srce iskreno i posvećeno.
Zbog ovoga, uprkos ogromnoj vrijednosti namaza, Allah, dž.š., upućuje sljedeće oštro upozorenje nekima koji ga obavljaju: „A teško onima koji, kada molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju, koji se samo pretvaraju i nikome ništa ni u naruč ne daju!“ (El-Ma’un, 4.-7.)
Iz ovoga saznajemo da nije bitna samo vanjska interpretacija namaza, s obzirom da ljudi na koje se odnose ovi ajeti obavljaju namaz. Iako klanjaju, prijeti im se da će iskusiti kaznu na Ahiretu. Ovo je zato što su obavljali namaz samo svojim tijelima, dok su im srca bila lišena poniznosti i predanosti. Njihova tijela su bila poravnata u džamiji sa safovima vjernika. Njihova lica su bila okrenuta prema Meki. Njihova srca su, međutim, bila usmjerena prema nečem drugom, čeznula samo da dobiju pohvale od ljudi, da zadobiju njihovo povjerenje ili da steknu neku drugu ovosvjetsku korist.
Allah, dž.š., opisuje ove ljude sljedećim riječima: „Kada ustaju da molitvu obave, lijeno se dižu, i samo zato da bi se pokazali pred svijetom, a Allaha gotovo da i ne spomenu.“ (En-Nisa’, 142.)
