Mesdžidul aksa

Mesdžidul aksa

Kako predaje govore u četvrtoj godini svoje vladavine, 539. godine po preseljenju Mūsāa, alejhisselam, Sulejman, alejhisselam, je počeo gradnju Bejtul-makdisa, Allahovoga svetog Mesdžida na istom mjestu gdje ga je nekad davno bio izgradio ili obnovio Jakub, alejhisselam. Iako je njegov otac već ranije uredio i pripremio mjesto za početak gradnje, odnosno, preciznije rečeno, obnove Mesdžida, ukazala se potreba da se proširi prostor i solidnije urade temelji, jer je Sulejmanova, alejhisselam, namjera bila da građevina bude najljepša i najsjajnija na čitavom svijetu. Zato je on otkupio još jedan dio zemljišta pored stare lokacije Mesdžida, veoma bogato plativši vlasnike. Nakon toga je naredio da se poruši sve što je do tada bilo izgrađeno, te da se više kopa u dubinu kako bi temelji bili što čvršći. Međutim, nakon nekog vremena naišli su na vodu koja je jako izvirala i izbacivala sve ono čime bi je pokušali zatrpati. Kako se prenosi u nekim predajama Sulejman, alejhisselam, je taj problem riješio tako što je, nakon savjetovanja sa svojim drugovima, učenjacima Israila, uzeo jedan bakreni krčag i ispunio ga kamenjem.

Na krčagu je napisao svjedočenje, isto ono koje je bilo ugravirano na njegovom poznatom prstenu: ”Nema drugoga boga osim Allaha, Jedinoga koji nema druga, a Muhammed je Njegov rob i Njegov Poslanik”. Nakon toga je krčag bacio u vodu koja je tu izvirala, i ona je prestala da kulja, pa su temelji, koje su nakon toga postavili, dobili potrebnu čvrstinu. Glavninu graditeljskih poslova izvršili su potčinjeni džini, ali su im u tom poslu, kako nam to predaje jasno kazivaju, pomagali i ljudi, pripadnici Benu Israila. I sâm Sulejman, alejhisselam, lično je, osim što je nadgledao radove, aktivno učestvovao u gradnji, jer je, zasigurno, za njega bila najveća čast da svojim rukama učestvuje u ponovnom podizanju Allahovog Mesdžida na tom svetom mjestu. Kamenje kojim su gradili Hram bilo je tako vješto isklesano da se međusobno savršeno uklapalo dajući zidovima veliku čvrstinu, pa nije bilo nikakve potrebe za bilo kakvom daljnjom obradom (kako se prenosi niti čekić, niti sjekira, niti bilo kakav gvozdeni alat nije se čuo dok su gradili Hram). Mesdžid je bio dugačak oko 60 aršina (jedan aršin iznosi od 70 do 100 cm, zavisno od toga koji narod ga definira), širok oko 20 aršina i visok oko 30 aršina. Prozori su bili iznutra široki a izvana uski. Unutar Mesdžida, u njegovom vrhu nasuprot glavnih ulaznih vrata, bila je sagrađena posebna prostorija bez prozora u koju je pohranjen Zavjetni kovčeg Israila (Svetinja nad svetinjama, kako je imenovana u judeo-kršćanskoj tradiciji). Ta prostorija je bila obložena čistim zlatom, a na njezinom ulazu su bila postavljena velika dvokrilna vrata od maslinova drveta. Kako se prenosi dragi Allah je dao, a On, Svemogući, najbolje istinu zna, da pored tih vrata niknu dva drveta. Sa jednoga je drveta, baš poput plodova, padalo zlato, a sa drugoga srebro. Ti plemeniti metali su korišteni za popločavanje Mesdžida i za oblaganje njegovih zidova. Kada se tome dodaju biseri i merdžani koje su džini izvlačili iz morskih dubina, te obloge od plemenitog maslinovog i kedrovog drveta, jasno je da Allahov Mesdžid, Bejtul-makdis, što ga izgradi Sulejman, alejhisselam, u Jerusalemu, bijaše u to doba najljepša građevina na svijetu.

Prenosi se kako su mnogobrojne baklje bacale takvu svjetlost na plemenite metale i ostale dragocijenosti u oblogama poda, krova i zidova da je Mesdžid u mrkloj noći sijao poput punog mjeseca. Međutim, sve ove vanjske ljepote mesdžida Bejtul-makdisa nisu ništa u poređenju sa duhovnim, unutarnjim dragocijenostima i ljepotama, ljudskim mjerilima nemjerljive veličine i značaja, koje je dragi Allah, Svemilosni, Samilosni pohranio na tom svetom mjestu. Prije svega drugog, Bejtul-makdis (Mesdžidul-aksa) je jedno od najsvetijih mjesta na Zemlji gdje je u velikoj mjeri spušten Allahov bereket: Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog (minnel mesdžidil-harami) u Hram daleki (ilel-mesdžidil-aqsa), čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali (barekna havlehu li nurihi min ajatina). On, uistinu, sve čuje i sve vidi. (17:1) Zatim, to mjesto je stotinama, pa čak i hiljadama godina bila kibla, prema kojoj su sljedbenici istinske Allahove vjere svakodnevno okretali svoja lica pri obavljanju namaza (molitve). I konačno, Bejtul-makdis je oduvijek bio mjesto hodočašća, drugo po značaju nakon Mesdžidul-harama u Meki (Kaba), za sve sljedbenike Allahove vjere na Zemlji. Tako je bilo sve do izgradnje Mesdžida Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, u Medini koji je postao drugo najsvetije mjesto na Zemlji, a Mesdžidul-aksa (Bejtul-makdis) će do Sudnjega Dana ostati treće najsvetije Allahovo mjesto na Zemlji. Neke od blagodati koje uživaju hodočasnici koji zijarete Bejtul-makdis možemo uočiti iz sadržaja dove koju je Sulejman, alejhisselam, kako se to prenosi, učio na dan kada je završena izgradnja Mesdžida u njegovo doba.

Kad je Sulejman sin Davudov sagradio Bejtul Makdis, zamolio je Allaha u tri navrata, tražeći od Uzvišenog Allaha mudrost, vlast kakvu niko neće imati nakon njega, te je zatražio od Allaha kada je završio s gradnjom džamije da joj priđe samo onaj ko hoće da klanja, te da ga Allah očisti od grijeha kao na dan kada ga je mati rodila, i sve mu je to dato. (hadis, govor Pejgambera, alejhisselam, prenosi Abdullah ibn Amr, a bilježi Nesai);i nakon toga predanje koje prenosimo iz knjige ”Jerusalim Bejtul-makdis” hafiza Mehmeda Karahodžića koji na stranama 29. i 30. bilježi sljedeće: … Pošto je Sulejman, alejhisselam, završio gradnju Mesdžida, obratio se Allahu, Uzvišenom sa dovom da mu da tri stvari: da se njegov hukm (presuda) slaže sa Njegovim hukmom, vlast kakvu niko osim njega neće imati, da svako ko uđe u Mesdžid samo sa namjerom da klanja, iz njega izađe čist od grijeha kao onog dana kad ga je majka rodila. Onda se obratio okupljenom svijetu riječima da je ovo Mesdžid Allaha Uzvišenog kojeg je i sagradio po Njegovoj zapovijedi i da sve ono što se u njemu nalazi pripada Allahu. Svaki onaj koji bi pokušao da otuđi nešto iz njega spadao bi u one koji žele prevariti Allaha. 

Potom je Sulejman, alejhisselam, se popeo na Stijenu i Allahu uputio ovu dovu: ”Allahu, Ti si ovu vlast i moć kao blagodat dodijelio meni i mome ocu i obasuo nas ni’metima i kerametima. Moga oca učinio si Svojim halifom na zemlji i sudijom među Tvojim robovima, a mene njegovim nasljednikom i halifom u njegovu narodu. Ti si Onaj koji me je odabrao za upravitelja ovog Mesdžida i odredio mi tu počast prije nego si me i stvorio. Tebi pripada zahvala za to dobročinstvo i moć.
Allahu, molim Te da onome ko uđe u ovaj Mesdžid daš pet stvari:

– da u njega ne uđe griješnik čineći tevbu (pokajanje), a da mu je Ti ne primiš i ne oprostiš grijehe; – da u njega ne uđe neko ko je u strahu tražeći od Tebe sigurnost, a da mu je Ti ne daš i ne oprostiš grijehe; – da u njega ne uđe bolesnik tražeći lijeka a da ga Ti ne izliječiš i ne oprostiš grijehe, – da u njega ne uđe neko iscrpljen žeđu iz mjesta gdje je velika suša, a da mu Ti ne spustiš kišu na njegov kraj; – i da ne otkloniš Svoj pogled sa onoga koji uđe u njega pa sve do njegovog izlaska.