DEVETNAESTI DŽUZ
Tvrdogalavi su oni faraonovog karaktera
Čarobnjaci su pali na sedždu za razliku od faraona. Kada su vidjeli i uvjerili se da Musaova mudžiza nije nikakva magija povjerovali su, dok faraon ostaje nevjernik. Njihova ličnost se nije temeljila na oholosti, već sposobnosti koja mora u sebi nositi jednu vrstu znanja te prihvatanje bolje argumentacije što nije slučaj s faraonom. S takvom vrstom ljudi, faraonskom, čovjek se često u životu susreće. Oni imaju privid znanja, iluziju o znanju, što je prava definicija izraza džahilijjet koji se pojednostavljuje izrazom neznanje. Čarobnjaci su prihvatili tuđe mišljenje i bili svjesni argumentacije. Kada se pogleda njihov i status faraona, bili su podređeni i upravo takvi lakše vide istinu od nadređenih, ljudi koji imaju poziciju i moć, što ih čini slijepim za istinu.
Nažalost, kada ljudi vide da se čovjek kaje za svoje ranije stavove i prihvati tuđe bolje mišljenje, smatraju da je to njegova slabost kao da žele da ostane tvrdoglav poput faraona. (Sura Eš-Šuara)
Čuvajmo se malih grupa – smutljivaca
Čuvajmo se malih grupa ljudi koje stalno bez obzira gdje dođu donose nered. Oni su često najglasniji u našem društvu, u medijima, na društvenim mrežama. Često smišljaju spletke i retoričkim trikovima druge pozivaju u svoje redove smatrajući jedino svoje učenje, viziju i mišljenje ispravnim i mjerodavnim.
Kada pogledamo naše okruženje i cijeli svijet uvijek ta manjina pokreće zlo, a većina samo počne vremenom slijediti ne propitujući namjere manjine. “U gradu je bilo devet osoba koje su po zemlji ne red nego nered činile.” (Sura En-Neml, 48. ajet)
***
DVADESETI DŽUZ
Djeca trebaju našu ruku, ali nisu slijepa
U Kur’anu se spominje ljubav majke prema hazreti Merjem, ali se govori o njenom uspjehu kao samostalnoj ženi bez spominjanja majke i oca; Jusuf, a.s., je dospio do dvorca bez roditelja, štaviše iz bunara je dospio do divana; Musa, a.s, je pušten kao beba niz vodu, slatku vodu, zbog svog neprijatelja, a kasnije je njegov neprijatelj potopljen vodom, slanom vodom o čemu nam govori početak ovog džuza; Isa, a.s., nije nikako imao oca, a Muhammed, a.s., je ostao bez oba roditelja.
Roditelji su važni u životu, kao što je i briga roditelja za djecom važna, ali djeca se moraju učiti da budu samostalne osobe, lideri, uspješni i bez roditelja. To je ponekada zaista teško, jer roditelji ne mogu od ljubavi i pretjerane brige dopustiti da dijete “odraste”, a dijete od vezanosti za roditelje cijeli život ostaje u njegovoj sjenci.
Pristrasnost je nered
Musa, a.s., je ubio čovjeka zbog pristrasnog pomaganja čovjeku iz svog naroda. Ovaj primjer nam ukazuje da čovjek ne treba da staje pristrasno u nečiju odbranu, bez obzira što ga poznaje, čak i ako je njegova krv. Danas u društvu vidimo nered upravo zbog pristrasne pomoći zemljaku, stranačkom kolegi, rođaku iako su nepošteni, nesposobni itd. (Sura El-Kasas)
***
DVADESETPRVI DŽUZ
Ne “šaljimo“ ljude u Džehennem, to već radi šejtan
Sa kršćanima i židovima muslimani ne trebaju raspravljati o vjeri, ali ako dođe do rasprave Allah nam poručuje da dobronamjernima kažemo: “Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama, a naš Bog i vaš Bog jeste jedan; i mi se Njemu pokoravamo. ” (Sura El-Ankebut, 46. ajet) Zaista je mnogo više dodirnih tačaka nego razlika u našim vjerama da se ovaj svijet učini boljim. Treba imati na umu da se u svakoj osobi pa i u onoj koja kaže da ne vjeruje u Boga možda već nalazi vjernik koji još sebe nije pronašao, a kada se pronađe neko to zove prelaskom na islam, a neko samo povratkom.
Ako se ovako lijepo trebamo odnositi prema nemuslimanima, odakle nekome pravo da muslimane plaši propašću? Dovoljno je to što šejtan tjera i poziva ljude u Džehennem, zar moramo to i mi raditi?
Ne zatvarajmo svoje umove, već učimo od svake kulture
U suri Er-Rum govori se o obećanju Allaha da će kršćani Bizantinci pobijediti mnogobošce Perzijance. Koliko god u Kur’anu bilo priča i detalja o prijašnjim narodima, Kur’an nije historijska knjiga čiji je cilj povijest naroda. Primjerima se vjernik poziva da se bavi suštinom shodno kontekstu sadašnjice, ali i da uči od svake civilizacije i kulture.
Današnji muslimani ne žive Poslanikovo, a.s., i vrijeme prijašnjih naroda. Ne treba doslovno imitirati kulturu tog podneblja, već učiti iz njihovog iskustva, njihovih principa, ali i grešaka. Primjeri drugih su važni kao način, ali ne znači da će biti rješenje.
Iz knjige Putokazi – pouke iz 30 džuzeva, autora Elvedina Subašića
