U subotu, 11. januara 2014. godine, IKB je na tribini imao goste-predavače iz BiH i IZ-a Bošnjaka u Danskoj. Husein ef. Velić, imam i vjeroučitelj iz Prijedora, i njegova supruga, Edina Ćehić-Velić, svršenica Germanistike i nastavnica njemačkog jezika u OŠ u Prijedoru te gosp. Mirza Gunić, član odbora IZ-a Bošnjaka u Danskoj, i njegova supruga Mr. Lejla Gunić, obratili su se prisutnim i podijelili trenutak fine atmosfere.
Porodica Velić iz Prijedora
U svome obraćanju, Velić ef. je istakao, kako je u Prjedoru prije rata živjelo preko 112.000 ljudi, a prema preliminiranim podacima posljednjeg popisa iz 2013. u Pijedoru je nastanjeno nešto više od 97.000 stanovnika. I ovo bi bio pokazatelj genocidno-agresorskog dejstva u ovoj bh-općini.
U togu Agresije na BiH, u Prijedoru je stradalo 3.173 civila, od tog broja su 102 djece i 256 žena, što također svjedoči bestijalnost i okrutnost agresora.
Kroz prijedorske logore smrti, prošlo je preko 31.000 zatočenika dok je preko 53.000 prijedorskih Bošnjaka i Hrvata prognano i deportirano.
Kroz logor Omarska prošlo je preko 5.000 ljudi, od kojih je 458 ubijeno. U Trnopolju je bilo zatočeno oko 7.000 ljudi, od toga veliki broj žena i djece. Golgote Keraterma je osjetilo preko 3.000 ljudi i 362 je ubijeno.
Prirodan slijed takvih monstruznih agresorskih zločina bile su mnogobrojne masovne grobnice, gdje su krvnici pokušali sakriti svoja zlodjela i zavazda prikriti istinu. Povratakom Prijedorčana, već krajem 90-tih godina, počinju se pronalaziti prve masovne grobnice i do sad ih je pronađeno osam, kulminirajući u posljednjem vremenu otkrivanjem najveće masovne grobnice u BiH Tomašice, sa 430 žrtava, od kojih su 270 kompletna tijela. Tomašica je doživjela širok medijski publicitet, te je ista najposjećenija masovna grobnica u BiH. Pronađena je direktnom intervencijom nepoznate osobe, koja je vođena savješću, pokazala mjesto zločina.
U Prijedoru se još traga za 1.200 ljudi. Još nije pronađeno 70 djece, najmlađa žrtva, dvogodišnji dječak, također se vodi kao nestao.
Kako je većina nedužnih ljudi stradala u julu 1992. godine, a 20. juli iste godine bio najtegobniji i dan masovnog stradanja prijedorskih civila, ovaj datum uzet je kao komemorativni dan i datum zajedničkih šehidskih dženaza.
Upoređujući genocidno dejstvo u Srebrenici i Prijedoru, razlika je jedino u tome, da je isti u Srebrenici haškim presudama pravno utemeljen, dok u Prijedoru to nije slučaj i time obim zločina medijski ne dobija onu pažnju koju bi trebao.
Ukoliko se posmatra agresorsko djelovanje u Prijedoru, uočava se ona standardna i umnogome oprobana taktika istrebljenja nesrpskog življa diljem BiH ubijajući 1/3, 1/3 biva protjerana, dok se preostala trećina ostavlja u nemogućim uslovima samouništenju i vlastitom istrebljenju.
Bošnjaci Prijedora danas uglavnom čine stariji ljudi i penzioneri, koji su smogli hrabrosti i vratili se na svoja viševjekovna ognjišta.
Život za Bošnjake u Prijedoru i manjem BH-Entitetu je veoma otežan. Teška ekonomska situacija, nedovoljna zastupljenost u javnom i kulturološkom životu i svakodnevno suočavanje posljedicama agresije, dodatno usložnjavaju život.
Tako gospođa Edina Ćehić-Velić u svom obraćanju život u Prijedoru opisuje kao svakodnevnu borbu. Edina se nakon progona i izbjeglištva u Njemačkoj, dobrovoljno vraća u Prijedor i osniva porodicu.
Njena višeslojna borba se ogleda u samom bitisanju u sredini u kojoj je čovjek nepoželjan, zatim borba na odgojno-obrazovnim institucijma, gdje se svakim ispitom višestruko mora dokazivati stečeno znanje i na koncu borba na radnom mjestu i školi, koja svojim planom i programom ciljano zaobilazi historijske datosti i stradanja Bošnjaka u Prijedoru. Nove generacije ne uče o prijedorskim logorima, u historijskim udžbenicima ne mogu naći hronologiju događaja genocida u Prijedoru iz 1992. godine, te im je stoga i Tomašica daleka i nepoznata. Edina Velić ipak ima nade, te kao mlada nastavnica dokazuje da ipak ima Bošnjakinja, koje i u ovakvim teškim uslovima, radeći predano svoj posao, svjedoči postojanost svoga naroda i prisutnost na domicilnom prostoru. Svojim radom i životom, zasnivanjem porodice, sa dvoje djece, ovaj mladi bračni par nam pokazuje uzoritost borbe za sebe i svoj narod te nam poručuju, da čuvamo sebe i svoj Bosanski jezik, da budemo dio njih i dio BiH. Edini i Huseinu, stipendistima našeg džemata, želimo mnogo uspjeha u životu i radu i zahvlani smo im, što nam pokazaše lekciju hrabrosti i odvažnosti.
Porodica Gunić – IZ Bošnjaka u Danskoj
Naš drugi gost na tribini bio je gosp. Mirza Gunić, član odbora IZ-a Bošnjaka u Danskoj, sa suprugom Mr. Lejlom Gunić. U svom obraćanju, gosp. Gunić se osvrnuo na historijsko prisustvo Bošnjaka muslimana u Evropi, koje seže unazad nekoliko stoljeća. I danas naše prisustvo u zapdnoevropskim zemljama od nas zahtjeva angažman u radu i organizaciji naših vjerskih i nacionalnih institucija van domovine. U tom radu su razmjena iskustava jedan od bitnih faktora unaprjeđenja sopstvenog rada. Različiti pristupi i načini budu izvor novih ideja i za sopstvenu organiziranost inovativna rješenja. Tako je i ovaj susret i naša komunikacija bitna razmjena iskustava u radu islamsko-bošnjačke zajednice u Danskoj i Njemačkoj, te ista treba biti nastavljena i produbljena međusobnim posjetama i zajedničkim aktivnostima.
Islamska zajednica u Danskoj ima sedamnaest džemata i organizirana je u centralnom organu krovne institucije, nudeći svojim radom vjerski život Bošnjacima u ovoj zemlji – ističe Gunić.
