U nedjelju, 18. juna 2017. godine, u prostorijama IKB-a je obilježena tužna godišnjica srebreničkog genocida, 22. po redu. Dani jula nas uvijek ispune neizmjernom tugom, tako da nam je zajednička komemoracija žrtvama genocida bitna, kako bi se uvijek iznova sjećali stravičnih događaja te sebe i buduće naraštaje podučavali kroz izjave preživjelih, šta se to našem narodu na koncu 20. vijeka u srcu Evrope desilo.
Ove godine, obilježavanje ovog bolnog datuma, Islamski kulčturni centar Bošnjaka u Berlinu priredio je na jedinstven način. Specijalni gost na ovoj manifestaciji, bio je živi svjedok stravičnih dešavanja na prostoru u i oko Srebrenice u julu 1995. godine. Dr. Nedžad Avdić, preživjeli Srebreničanin kojem je Allah podario da bude šahidom, svjedokom, na ovom svijetu, da opominje one koji su ostali i podsjeti nas na šehide, svjedoke na onom svijetu. Kroz njegov put od Srebrenice do slobodne teritorije, imali smo priliku da vidimo kako je tekao plan genocida nad muslimanskim narodom Srebrenice.
Svi mi koji smo danas živi, a rođeni smo 1995., pa donekle i 1996. godine ili ranije, možemo se nazvati preživjelim Srebreničanima, Prijedorčanima, Sarajlijama, Bosancima i Hercegovcima, jer mi smo svi svoji i ista sudbina nam se spremala ma gdje da smo bili. To je ono što nam je svima zajedničko.
Ipak bitna je razlika na koji način smo preživjeli juli 1995., a svaki je bolan. Preživjeti događaj genocida putem izvještavanja je bolan. Čovjek je nemoćan da išta uradi, srce se para ali postoji nada da zločin ima granicu ljudskog poimanja stvari i da u najgorem slučaju slijedi dostojanstvena smrt.
Bolniji način preživjeti Srebrenicu bio je biti u toj skupini, osjetiti strah smrti, ali uz Božiju pomoć nekako preživjeti.
Puno bolniji način preživjeti Srebrenicu, bio je kada se nađeš opkoljen sa svih strana tijelima bez duša, kada očima gledaš smrt, vidiš kako melek vadi duše i vraća ih Bogu, pitaš se jesi li tamo ili još ovamo, kada u mislima napraviš rezime svog života i spremaš se da ispustiš dušu, ali Allah pošalje meleka života i vrati ti snagu da preživiš Srebrenicu i budeš opomena i svjedok svjedocima.
Ovim riječima je najavljen naš gost, dragi brat, Nedžad Avdić, koji je svoje obraćanje podijelio na četiri dijela, onoliko koliko je njegovih životnih prepoznatljivih epoha od djetinstva pa do akademskog građanina kroz koje se dá vidjeti da uprkos planskom osmišljavanju genocida nad jednim narodom, ako to Allah odredi, nema te mašinerije koja može Božiju odredbu promijeniti.
S druge strane, kroz Nedžadov put od djetinstva pa do danas, vidjeli smo u kojoj velikoj mjeri se nad nama Bošnjacima pokušavalo da kroz agresiju budemo intelektualno i brojčano ograničeni, ali vjernik u Boga i iz iskušenja izvuče pouku, pa iz njihovog planiranog uništenja doživi svoj željeni uspjeh.
Životna ispovijest Nedžada Avdića koja ledi krv u žilama – Preživjeli svjedok strijeljanja
Nedžad Avdić, žrtva genocida i svjedok najsvirepijih događaja iz jula 1995. godine, kao maloljetnik, prognan iz svog vlaseničkog zavičaja, sa ocem, majkom i tri sestre, zaštitu nalazi u zaštićenoj UN-ovoj enklavi, Srebrenici.
– Srebrenica je bila najveći koncentracioni logor, ovim riječima je Nedžad otvorio svoj govor na centralnoj manifestaciji u prostorijama IKB-a.
Mase izbjeglica, živeći pod neljudskim uslovima, po garažama školama i svakojakim mogućim smještajima, sa nedovoljno hrane te pod stalnom paljbom i prijetnjom neprijatelja. Prividna intervencija međunarodnih snaga UN-a, nije donosila željenu pomoć.
Kako se nazirao pad Srebrenice, Nedžad se našao u dilemi kako dalje. Ići s majkom i sestrama u bazu UN-a u Potočarima ili se priključiti ocu i hiljadama drugih muškaraca preko šuma, ne vjerujući u moguću zaštitu i milost zločinaca. U općem metežu i panici, već s prva u masama ljudi gubi oca, te se nalazi u bezizlaznoj situaciji da sam u koloni krene ka spasonosnoj slobodnoj teritoriji. Bivajući na začelju kolone, ista biva vrlo brzo presječena i napadom neprijatelja rasturena. Srpski vojnici napadajući bježeće ljude teškom paljbom, mnoge su ubili i teško ranili. – U takvoj situaciji čovjek nije u mogućnsoti racionalnog razlučivanja. Putem megafona nas pozivaju na predaju, što smo u konačnici i učinili, kazao je Nedžad koji je tada imao samo sedamnaest godina.
Mladići u smrtnom strahu, imajući vjeru u ljudskost i čovječnost, da ipak nije moguće pobiti sve ljude, predaju se srpskim vojnicima. U svom cinizmu, dušmani ih naizgled dobro prihvataju te im garantiraju sva prava zagarantirana ženevskim konvecijama, te i na taj način vršeći psihološki zločin nad golorukim i prestravljenim ljudima. Nakon što su im očitali „garantirana prava“, uslijedila je već stvarna namjera. Naređeno je da legnu na stomak, držeći ruke iza glave i da tako satima leže. Rafali su nagovjestili prva ubistva. Ranjenike su likvidirali. Satima kasnije, dolaze kamioni i trpaju ljude na iste, uz pratnju civilne policije. Kamion se kretao u centar grada Bratunca, uz stalno obećanje ubica za razmjenu i poštedu života. Ljudi sa balkona i ulica, znajući ko se nalazi u kamionu, obasuli bi paljbu psovki i kamenja po njima, tako da je ovo jasan dokaz učešća u genocidalnom činu cjelokupnog tadašnjeg stanovništva, koji je i na ovaj način dao doprinos bestijalnom ubijanju i uništenju Bošnjaka u Podrinju, a koji se danas sramno kriju iza tobožnog „neznanja“ o sveopćem pokolju komšija.
Nakon dugog boravka pod ceradom kamiona, na žegi julskog sunca i bez vode, ljudi su počeli da padaju u nesvijest i piju sopstveni urin. Da bi tek nakon dugih sati, zarobljenici bili odvezeni u nepoznatom pravcu. – Kroz rupu na ceradi sam vidio poznate krajolike bratunačke i zvorničke. Da bi na poslijetku bili odvedeni na meni nepoznatu lokaciju. Dolaskom tamo, vidio sam da se radi o školi u čije učionice su nas smještali. Ja sam se našao u jednoj od krajnjih učionica sa velikim brojem zatvorenika. Prostorija suviše mala da bi nas sve primila. I dalje se nadajući, da ćemo biti razmjenjeni, nada nije jenjavala te smo se lažno uvjeravali u mogući spas, što su nam stalno sugerirali, da će doći Crveni krst i da će biti razmjene. Međutim, stalnim prozivkama i odlaksom grupe po grupe, nazirao se stvani cilj srpskih vojnika. U želji da se domognem svježeg zraka, otvorili smo prozore u učionici, te je odmah uslijedila rafalna paljba. Do mene ležeći sužanj je ranjen u vrat, bezobzirno su ranjenike prepustili svojoj sudbini, kže Nedžad i dodaje kako je to užas koji se ne može opisati.
I u očevidnoj situaciji kraja, ipak je nada u život i dalje postojala, i kada su lažno obećavali razmjenu, i kada su do pasa sve zarobljneike skinuli i ruke im na leđa vezali te tako vezane ponovo na kamione tovarili. Zatim je uslijedilo „smrtno“ otriježnjenje i najgroznije slutnje su se obistinile: ljudi su stigli na svoja stratišta. Vezannih ruku, jedan po jedan, u tami noći na skrivenim poljima, uslijedio je krvavi pir zločinaca. Strijeljani su u grupama. Nedžad je čuo rafal i pao na zemlju. Osjetio je strašnu bol u predjelu stomaka i ruke. Pogođen je.
U borbi između života i smrti, osjeti dah i život u sebi. Nije mrtav. Dželati prolaze i ubijaju svakog ko se pomjera. „Jovo, provjeri da li su svi mrtvi, koji je vruć ispali ponovo metak”, bila je naredba krvnika. Osjetivši čizmu nadomak svoje glave, mislio je da je kraj. Međutim, njegova sudbina je trebala biti drugačija. Odlaskom ubica, primjeti u blizini još jednog preživjelog koji mu je dovikivao da ga odveže. Do smrti isrcpljen od zadobivenih rana, sa posljednjim atomima snage, prilazi svom saputniku te mu zubima nit po nit trga povez sa ruku. Sklonivši se od ubica, danima su bili u žbunju i prodirali nemogućim putevima ka slobodnoj teritoriji, da bi uz nadljudske napore stigli u naseljeno slobodno mjesto i vidjeli sebe u slobodi.
Na poslijetku se Nedžad spašava i postaje svjedokom genocida nad svojim narodom. Ostaje u životu i tako prkosi dželatima, da i pored njihove perfektno zamišljene mašinerije smrti, potpomognuti cjelokupnom logistikom Srbije, Uzvišeni Bog da čovjeku da preživi i svjedoči o najstrašnijim ljudskim zločinima. Ovo srceparajuće svjedočenje je obaveza nama, Bošnajcima, da svjedočimo i tražimo pravdu. Srebrenica je neizbrisiva mrlja na savjesti modernog čovjeka i ne smije nikad biti zaboravljena. Genocid nad Podrinjcima je kruna i svršetak onoga što se dešavalo diljem BiH u toku 1992.-1995., ciljano sprovedena agresija nad nedužnim bošnjačkim narodom.
Pamtimo i opominjimo, da se nikada nikome ne dogodi Srebrenica!
