Bilal, neka je Allah zadovoljan njime, bio je prvi koji je proučio ezan po naređenju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u džamiji koja je sagrađena u Medini el-Munevveri. Tako je Bilal učio ezan skoro deset godina. Mnogima od nas ovo je poznato, o tome smo čitali ili slušali, ali ono što mnogima nije poznato je gdje se Bilal nalazio poslije smrti njegovog i našeg miljenika Muhammeda, sina Abdullahova, s.a.v.s.
Hazreti Bilal je otišao do Ebu Bekra, r. a., i rekao: “O zamjeniče Poslanika, čuo sam Poslanika, s.a.v.s., da kaže: ‘Najvrijednije vjernikovo djelo je džihad (borba, zalaganje, trud) na Božijem putu.’”
Ebu Bekr, r. a., mu reče: “Šta smjeraš (želiš), o Bilale?!” On odgovori: “Želim da se borim na Božijem putu sve dok ne umrem.” Ebu Bekr, r. a., reče: “A ko će nam učiti ezan?” Bilal, r. a., očiju punih suza, reče: “Ja, zaista, nikome neću učiti ezan poslije Poslanika, s.a.v.s.”
Ebu Bekr, r. a., reče: “Ipak, ti Bilale ostani i uči nam ezan!” Bilal, r. a., reče: “Ako si me oslobodio ropstva da budem tvoj, onda neka bude onako kako ti želiš, a ako si me oslobodio Allaha radi, onda me ostavi i prepusti Onome radi koga si me oslobodio.” Ebu Bekr, r. a., reče: “Doista, Bilale, oslobodio sam te Allaha radi.”
Potom je Bilal, r. a., otputovao u Šam (Siriju), gdje je ostao angažovan u borbi na Božijem putu. On o sebi kaže: “Nisam mogao ostati u Medini nakon smrti Poslanika, s.a.v.s.” Kad god bi učio ezan i došao do riječi: Ešhedu enne Muhemmeden Resulullah, sjetio bi se Poslanika, s.a.v.s., pa ga je gušilo u grlu i grudima zbog žalosti i tuge za Poslanikom, a. s., i plakao bi, te je sa mudžahidima otišao u Siriju.
Nakon dvije godine, Bilal, r. a., je u snu vidio Poslanika, s.a.v.s., koji mu je rekao: “Kakva je to otuđenost, o Bilale?!, zar nije vrijeme da nas posjetiš?” Bilal, r. a., se probudio žalostan, zaputio se ka Medini i došao do Poslanikova, s.a.v.s., kabura. Tu je plakao i dugo se zadržao. Kada su došli Hasan i Husejn (Poslanikovi unuci), ljubio ih je i privio uza se, a oni su mu rekli: “Želimo da proučiš ezan u zoru (za sabah-namaz).”
I, zbilja, popeo se Bilal na krov džamije i kada je izgovorio: Allahu ekber! Allahu ekber!, uzburkala se Medina. Kada je izgovorio: Ešhedu en la ilahe illellah, povećala se uzburkanost, a kada je izgovorio: Ešhedu enne Muhammeden Resulullah, žene su izašle iza zastora (odaja) svojih, pa nije viđen dan u kojem se više plakalo od toga dana.
A kada je emirul-mu’minine (vođa pravovjernih) Omer, r. a., posjetio Siriju, muslimani su mu se obratili s molbom da zamoli Bilala, r. a., da im prouči ezan za jedan namaz. Kada je nastupilo vrijeme namaza, vođa pravovjernih je pozvao Bilala i zamolio ga da prouči ezan. Bilal se popeo i zaučio, a ashabi, koji su se družili i živjeli s Poslanikom, s.a.v.s., plakali su kao nikada prije, a najviše od njih je plakao Omer, r. a.
Kada je ležao na smrtnoj posteljini, njegova supruga je sjedila pokraj njega i plakala, a Bilal, r. a., rekao joj je: “Ne plači, sutra ću se susresti sa miljenicima – Muhammedom, s.a.v.s., i njegovim ashabima!”
Bogobojaznost je najbolji kapital, a onaj ko je bogobojazan, nikada nije na gubitku.
Koračajmo putevima dobra kao po mokrom pijesku, koraci se ne čuju, ali su tragovi vidljivi.
