PRVI DŽUZ
Lijepo je biti glavni, ali on za emanet i odgovora prvi
U prvom džuzu sure El-Bekare spominje se pojam halifa – čovjek kao namjesnik na Zemlji. Nakon toga, čitamo o tri primjera namjesništva na zemlji. Prvi primjer je Adem, a.s. (Sura El-Bekare, 30-39): čovjek koji je zgriješio, pokajao se, pa nastavio činiti dobro. Drugi primjer su sinovi Israilovi koje je Bog odlikovao iznad drugih ljudi, ali su iznevjerili emanete i nezahvalni bili. Treći primjer je Ibrahim, a.s., koji je ispunio sve zadatke i Allah ga je učinio predvodnikom, tj. imamom, vođom ljudi (Sura El-Bekare,124-134). Pravi namjesnik – vođa izvršava svoje emanete, a ako i pogriješi nije ohol da to prizna. Svaki čovjek će biti pitan za preuzeti emanet: svi kao vjernici, a neki i više: kao vođe, lideri, šefovi, profesori, očevi…
Allah olakšava, ali čovjek otežava
Musa, a.s., je prema naredbi Allaha, dž.š., kazao svom narodu da zakolje kravu. (Sura El-Bekare, 67-71) Trebali su zaklati jednu običnu kravu, ali zbog svoje oholosti i pretjerivanja s pitanjima morali su zaklati posebnu kravu, odnosno otežali su sami sebi. Naime, postavljanjem mnoštva pitanja, tzv. cjepidlačenjem, odugovlačili su svoju obavezu te svaki put otežavali sebi zadatak. I danas ljudi, umjesto slijeđenja imama i alima, sebi otežavaju vjeru mnoštvom pitanja iz domena fikha, akaida, nerijetko unoseći nemir i među druge muslimane.
***
DRUGI DŽUZ
Samo oholi ne podnose izabrane predvodnike
Drugi džuz počinje opisom testa za vjernike kada je došlo do promjene kible prema Kabi u Mekki (Sura El-Bekare, 142-150). Promjena nije bila samo puko okretanje u namazu, već i test iskrenog vjerovanja i slušanja predvodnika. Kraj džuza govori i o vojskovođi Talutu kojeg vojska nije poslušala. Interesantno je kako je slijeđenje i vođe Taluta – običnog čovjeka, i vođe Muhammeda, a.s. – Božijeg poslanika, bilo najveći problem “viđenijim ljudima”. Talutu su spočitavali titulu jer nije od gradskih uglednika, a Muhammedu, a.s., jer ga slijede siromašni. Allah drukčije od ljudi bira ko će “imati” titulu. Predvodnike ne mogu poštovati samo oholi ljudi. Najveći raskol u povijesti muslimana je upravo nepriznavanja autoriteta. Zbog odbijanja slijeđenja i trojicu pravednih halifa su ubili.
Okrenuti lice prema kibli nije sva vjera
Okretanje prema kibli u namazu je važno, o čemu govori početak džuza, ali je i okretanje svoga lica prema čovjeku u potrebi također važno, naročito rođaku (Sura El-Bekare, 177). Ashabi su pitali kome udjeljivati, a Allah odgovara ajetom s redoslijedom: roditeljima, rođacima, siročadima, siromasima… (Sura El-Bekare, 215)
U normalnim životnim uvjetima čovjek se najljepše osjeća u svom domu. Jedna od poznatih izjava ljudi kada se vrate s puta jeste da je bilo lijepo, ali da je kod kuće najljepše ili da je putovanje lijepo, jer znaš da se imaš gdje vratiti. Stoga, šta god mu se desi na putu pretrpjet će, jer to nije njegovo stalno stanje. Gospodar nam na početku ovoga džuza kaže da čovjek kada ga zadesi nevolja treba reći: „Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti.“ (Sura El-Bekare, 156) Na ovaj način muslimani izražavaju i saučešće/ta‘ziju u slučaju smrti. Allah nas podsjeća gdje je naš pravi dom. Imajmo svijest da sve što nas zadesi nije trajno, jer mi smo samo na običnom putovanju. Dom je kod Allaha. Neki se vraćaju Pravoj kući prije, neki kasnije.
***
TREĆI DŽUZ
Istraživati mahane može onaj ko ih nema
Na početku trećeg džuza spominju se primjeri o Allahovom stvaranju. Čitajući početak ovog džuza možemo se sjetiti riječi jednog učenjaka: „Ko zna da Stvoritelj nije načinio grešku stvarajući svijet bit će spašen od sitničavog pronalaženja grešaka u svemu; ko zna da je Allah pravedan, bit će pošteđen zavisti i ko zna od čega je stvoren bit će pošteđen oholosti.“
Samo je Allah savršen i samo njegova djela nemaju mahane. Često ljudi koji su razočarani u svoj život ističu tuđe mahane kako bi pobjegli od suočavanja sa svojim mahanama i porazima.
Posuditi može samo darežljiv
U 254. ajetu sure El-Bekare poziva se vjernik da udjeljuje drugima i do kraja sure se govori na različite načine o udjeljivanju. Interesantno je da nakon ajeta o udjeljivanju dolazi 282. ajet ove sure koji govori o dugovanju, odnosno pravilima prilikom posudbe novčanih ili drugih vrijednosti. Kao što je sadaka dobro djelo, tako je i posuđivanje jedna vrsta udjeljivanja odnosno dobro djelo. Interesantno je kako su muslimani spremni udjeljivati različite vrste sadake, čak i u daleke krajeva svijeta, naročito tokom ramazana, ali nisu spremni olahko posuditi novac nekome, ni svojim bližnjima, pa čak ni skromne iznose.
Iz knjige Putokazi – pouke iz 30 džuzeva, autora Elvedina Subašića
