Ovaj plemeniti ajet poziv je svim grješnicima, nevjernicima i drugim na tevbu i pokajanje. Ovo je obavijest od Allaha Uzvišenog da će On oprostiti sve grijehe onom ko se pokaje od njih pa makar oni bili kao morska pjena. Nije ispravno ovaj ajet povezivati sa onim koji nisu tevbu učinili. Jer, neće biti oprosta za širk ukoliko se ne pokaju od istog.
Buharija bilježi od Ibn-Abbasa, r.a.: /37/ “Da su ljudi, sljedbenici širka, koji su puno ubijali i puno zinaluk činili, došli Muhammedu, s.a.v.s., i pitali su: ‘Zaista ono što kažeš i u što pozivaš dobro je, pa kad bi nas obavijestio da za ono što smo činili postoji iskupljenje (kefaret)?” Pa je objavljen ajet:
“I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju i koji one koje je Allah zabranio ne ubijaju, osim kad pravda zahtijeva, i koji ne bludniče”, i objavljeno je:
“Reci: ‘O robovi Moji, koji ste u grijesima pretjerivali, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će sigurno sve grijehe oprostiti…” Ovako ga bilježe Muslim, Ebu Davud i En-Nesai od Ibn-Abbasa. Za prvi ajet vezan je ovaj ajet u kome Allah, dž.š., kaže:
“…ali onima koji se pokaju i uzvjeruju, i dobra djela čine.” Bilježi Imam Ahmed od Amra ibn Anbese, r.a., da kaže: /38/ “Došao je Vjerovjesniku, s.a.v.s., oronuli starac koji se oslanjao o svoj štap, i upitao ga je: ‘O Allahov Poslaniče, kod mene je puno grijeha i prijevara, pa hoće li meni biti oprošteno?’ Poslanik, s.a.v.s., reče: ‘Zar ne svjedočiš da nema boga osim Allaha?’ ‘Da’, odgovorio je. ‘I svjedočim da si ti Allahov Poslanik.’ ‘Već su ti oprošteni grijesi i prijevare’, odgovori Poslanik, s.a.v.s.”
Iz navedenog se razumije da se pod opraštanjem grijeha misli na praštanje svih grijeha tevbom, i ne treba čovjek gubiti nadu od Allahove milosti, pa makar mu bili veliki i mnogobrojni grijesi, jer su kapije Allahove milosti velike i prostrane. Uzvišeni je rekao:
“Onaj ko kakvo zlo učini, ili prema sebi nasilje učini pa poslije zamoli Allaha da mu oprosti – naći će da Allah prašta i da je milostiv.” /4:110/ Uzvišeni Allah, dž.š., kaže o munaficima:
“Licemjeri će na samom dnu Džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći; osim onih koji se pokaju i poprave…”, i kaže Uzvišeni:
“Nevjernici su oni koji govore: ‘Allah je jedan od trojice!’ A samo je jedan Bog! I ako se ne okane onoga što govore, nesnosna će patnja, zaista, stići svakog od njih koji nevjernik ostane.”/5:73/ A zatim kaže Onaj Čija je Veličina uzvišena:
“Zašto se oni ne pokaju Allahu i ne zamole oprost od Njega; ta Allah prašta i milostiv je.” /5:74/ I kaže Subhanehu Ve Teala:
“One koji vjernike i vjernice budu na muke stavljali pa se ne budu pokajali…” Hasan el-Basri, rahmetullahi alejhi, kaže: “Pogledajte ovu plemenitost i širinu. Oni su ubili Njegove prijatelje, a On ih poziva na tevbu i oprost.” Zaista Uzvišeni Allah Svojom dobrotom i plemenitosti i Svojim dobročinstvom poziva sve nevjernike na pokajanje, bez izuzetka, čak i onog koji je govorio: ‘Ja sam vaš vrhovni Gospodar’, ali on se nije htio pokajati, osim u trenutku kad pokajanje ne koristi, a to je pri samoj smrti, kada mu kaže Uzvišeni: “…zar sada…” Ibn-Abbas, r.a., kaže: “Ko Allahovim robovima oduzima nadu u mogućnost pokajanja poslije ovog (ajeta), on je zanijekao Allahovu knjigu.” Abdullah ibn Mesud je jednom govorniku koji je podsjećao ljude na (kaznu) rekao: “O ti koji opominješ, zašto ljude dovodiš u očaj od Allahove milosti?”, a zatim mu je proučio:
“Reci: ‘O robovi moji, koji ste u grijesima pretjerali, ne gubite nadu u Allahovu milost!'” Prenosi ga Ibn Ebi-Hatim.
Imam Ahmed bilježi od Ebu-Ejjuba el-Ensarije, r.a., da je rekao na samrti: /39/ “Od vas sam sakrivao ono što sam čuo od Allahova Poslanika, s.a.v.s. On je rekao: ‘Kada vi ne biste griješili, Allah bi, dž.š., stvorio narod koji griješi, pa bi im praštao.'” Bilježi ga Muslim u svom Sahihu, kao i Tirmizi.
Prenosi Imam Ahmed od Ibn-Abbasa, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /40/ “Grijeh se briše pokajanjem”
