Važno je djecu slušati i pri tom im pokloniti punu pažnju.
Vaše slušanje bit će poruka djeci da su vrijedna pažnje i prihvaćena.
Govorite malo. Ako govorite, ne možete slušati.
Dajte im priliku za učenje, slušajući ih. Djeca ne vole savjete i pridike.
Bezbroj puta ste im rekli šta trebaju učiniti, ali nisu poslušala.
Skupite strpljenja i pitajte ih kako oni smatraju da bi se problem mogao riješiti.
Zamislite poziciju djece.
Gledište njihovo određeno je svijetom koji se značajno razlikuje od vašeg.
Zamislite sebe u njihovom položaju i ne bi vam bilo drago stalno slušati kako se trebate ponašati.
Razgovarajte u razini očiju i gledajte sugovorniku u oči. I budite zainteresirani.
Ne bavite se drugim stvarima dok vam djeca pričaju (čitati novine, gledati televiziju).
Oni imaju potrebu za pažnjom i žele vam biti zanimljiva.
Poklonite im punu pažnju i vidjet ćete kako će se ubrzo vaš odnos poboljšati.
Vaša neverbalna komunikacija treba slati pozitivne poruke.
Ne govorite s rukama na leđima ili sa rukama na prsima.
Tijelo treba biti otvoreno i lice prijatno dok razgovarate sa djecom.
Ne prekidajte.
Kontrolirajte svoju razinu tolerancije i dozvolite djeci da pričaju.
Ne ometajte im riječi i ne čekajte ih u zasjedi.
To izaziva zatvaranje jer se čini da je važno da se čujete vi, a ne djeca.
To, dakle, nije slušanje.
Dok slušate odgovarajte isključivo potvrdno.
Iza prvog “ne” djeca više nisu spremna na saradnju.
Reflektirajte to što ste čuli.
Npr. “Ako sam te dobro razumio.” ili “Čini mi se da mi želiš reći.”
To reflektiranje omogućuje djeci da čuje šta su rekli.
Budu li djeca imala “jasno ogledalo” moći će mnogo toga vidjeti i možda će poželjeti nešto korigirati.
Budući da im vi sa svojim razgovorom niste prijetnja, nego netko tko ih razumije, veća je mogućnost da će nešto naučiti o sebi i samo riješiti svoj problem.
Znači : nejma prekidanja, nejma ispravljanja, nejma primjedbi i nejma neslaganja dok djeca govore.
I nejma povišenog tona.
