Riječi i poruke Allahovog poslanika Muhammeda a.s. pred njegovo preseljenje na Ahiret

“Braćo! Ja osjećam da se meni približava smrt, ali (samo) jedini Allah dž.š. zna određeni čas (čas rastanka sa ovim privremenim dunjalučkim životom). Smrt je nužda koju niko neće moći izbjeći (niti se bilo gdje sakriti).

Poslije smrti dolazi Vječni dan – dan opšte pravde kada će Allah dž.š. svima suditi za djela (počinjena na ovom svijetu, i kada će bezbrojna dobra djela učinjena na ovom svijetu na vidjelo izaći i zasluženu nagradu dobiti, ali isto tako kada će i bezbrojna nedjela i zločini također na vidjelo izaći i zasluženu kaznu iskusiti). Ja vas preporučujem dragom Allah dž.š. tražeći njegovu milost za vas.

Kao njegov poslanik imam zadaću da opomenem i obradujem. Ja vas savjetujem da budete bogobojazni, da se čuvate oholosti (oholost) je suprotna plemenitosti i klica mnogih zala na Zemlji). Preporučujem vam da se naukom bavite i da čitate dobra djela (koja vas upućuju na pravi put, i koja vam otkrivaju i predočavaju bezbrojne znakove ALLAHOVOG dž.š. postojanja, Njegovu neizmjernu moć i milost) i da se ne uznosite nad druge ljude (jer On je Stvoritelj i vas i njih nad kojim se vi uzvisujete, a to ALLAH dž.š. mrzi).

Budite pravedni i čuvajte se nasilja. Ne sijte mržnju, već samo (istinsku) ljubav, jer Islam je čista ljubav i spas.

Ne zaboravite svoju siromašnu braću. Pomozite ih, vi ste to dužni. (I ne samo da trebamo pomagati one koji su u našoj neposrednoj blizini, već i one širom svijeta koji su potlačeni i koji žive u neimaštini i kojih ima veoma mnogo, pa ćemo i za njih morati polagati račun kao smo se prema njima odnosili i jesmo li ih svesrdno pomagali).

Čuvajte svoju vjeru u jednog jedinog Allaha dž.š. Čuvajte i volite Islam kao što volite i čuvate svoje živote, pa i više od toga, jer Islam je jedina vjera od ALLAHA dž.š. priznata.

Samo kao muslimani, tj. potpuno predani Allahu dž.š., bit ćete spašeni na oba svijeta (a posebno na ovom svijetu od bezbrojnih – vidljivih i nevidljivih i kao ljute zvijeri opakih neprijatelja Islama, koji mrze istinu, ljubav i plemenitost, i koji ne birajući sredstva žele da zatru svaki trag ljudskosti i plemenitosti).

Ja sam uvijek molio našeg STVORITELJA  za moje sljedbenike, da im oprosti (grijehe) i da ih primi pod svoju zaštitu.

Ako sam koga uvrijedio, molim da mi sada oprosti, jer vjerujte, nehotice sam to učinio. (“Božiji poslaniče! Naš dragi brate i prijatelju, ti zaista nikada nisi nikog uvrijedio ili mu nešto nažao učinio. Ti si uvijek među nas sijao samo čistu ljubav i mir”, - kroz plač jedva izgovoriše ashabi ...). A potom je Božiji Poslanik opet rekao:

“Sljedbenici moji, očistite dušu moju i od najmanjih nepravdi da mogu svijetla obraza izaći pred dragog ALLAHA dž.š.”.

Jedne noći, nakon što se Božiji Poslanik malo oporavio, krenuo je u pratnji dvojice oslobođenih robova put groblja Békia ..., te sjede među nišane i predade se dubokom razmišljanju i potom reče:

“Mi ljudi se rađamo na ovoj zemlji već hiljadama godina i to izgleda sasvim obično i jednostavno. Ali taj čin rađanja je u stvari jedno od najvećih čuda ALLAHOVIH. Čovjek ostaje zadivljen (onaj koji pamet ima i njom razmišlja) pred Božijim stvorenjem (i stvaranjem) koje se stalno ponavlja ...” (I ne samo među ljudima, već i među hiljadama i milionima vrsta biljnog i životinjskog svijeta, rasprostranjenog širom Zemlje, koje svojom raznolikošću, zadivljujuće skladnom građom, raskošno lijepim i skladno raspoređenim bojama, fascinantno djeluje na dušu i srce razumna čovjeka, pobuđujući mu snažnu spoznaju STVORITELJA I GOSPODARA SVJETOVA).

“Poslije rađanja ljudi rastu, žive i umiru. Umiru sigurno, neopozivo, neodložno. Svi moramo otići u smrt. Ona je uvijek prisutna uz nas i oko nas. Svakog dana susrećemo se s njenim dijelom ili učinkom. Ona nas (neodoljivo) podsjeća na razmišljanje, i prosto nam nudi saznanje o našoj kratkotrajnosti (na ovom prolaznom svijetu) i Božijem bivstvu.

O, kada bi ljudi više mislili o danu smrti, o danu sudbine, koje će sigurno doći, koliko bi tada ljudi bili bolji (plemenitiji i pošteniji i svome Gospodaru odaniji). Ali ih bogatstvo, slava i strast kojoj robuju, udaljuje ili odvodi od tih misli i kao da govore: život je vječit (takvim nam ga šejtan uporno prikazuje i nagovara nas, da ga koristimo kako nam se prohtije). Život je kratak, vrlo kratak.

Smrt je čovjeku blizu kao košulja koju nosi (ili kako reče jedan veliki pobožnjak: “Ona nam je pod jastukom dok spavamo, a na vrhu nosa kad se probudimo”). Svaki čas ili tren može po odredbi Božijoj da dođe Azrail (melek smrti) i pozove: “O smrtni čovječe, spremi se, sigurni i obećani dan ili čas umiranja je došao. Spremi se da ispiješ čašu smrti (ili smrtne gorčine) i da staneš pred VJEČNOG GOSPODARA.!”

Ljudi bježe od pomisli na taj sigurni (i neodgodivi) dan sudbine, i ostaju nespremni kada on dođe. Oni neće ni da pomisle kako će tada biti izgubljeni, obeshrabreni i bez oslonca, i kako će strašno zaplašeni biti, kada zadnji dah dođe u grlo, a krila smrti ih obgrle, i kada više u ovaj život (dunjalučki) nema povratka, premda će neizmjerno željeti da se vrate. Tada će se kidati u sebi i prekorno s dubokim žaljenjem pitati: “Zašto ne činismo dobra djela, zašto ne vjerovasmo JEDNOG ALLAHA dž.š. ? Zašto? Zašto? ”... Ali pitanje će ostati bez odgovora. Pred njima će biti STRAŠNI ALLAHOV SUD!

Muhammed s.a.v.s., sjedeći uz mezarje, duboko utonuvši u misli, ponirao je u najveće ( i najdublje) duševne sfere. Sticao se je dojam, kao da kroz eter dopiru Božanske riječi Kur’ana:

“ALLAHU DŽELLE-ŠANUHU ČINI SEDŽDU SVE ŠTO JE NA  NEBESIMA I NA ZEMLJI, SILOM ILI MILOM, A I NJIHOVE SJENE JUTROM I VEĆERI.” (Rád: 16)