Promovisana knjiga „Život prije i poslije Srebrenice“ autorice Esnefe Smajlović-Muhić

U nedjelju, 16. februara 2020. godine, u IKB-u je upriličena promocija knjige „Život prije i poslije Srebrenice“ autorice Esnefe Smajlović-Muhić koja govori o njenom i životu njene porodice od vremena pred agresiju na Bosnu i Hercegovinu pa do skoro dvije i po decenije nakon genocida u Srebrenici.

Promociji je prisustvovala autorica koja je prenijela emocije ljubavi prema svome ocu, majci, braći, rodbini, komšijama, domovini i svim onima koji su navedeni i opisani u ovom djelu a bili su meta agresora tokom 1992.-1995. godine u Srebrenici.

U uvodnom dijelu promocije, Suad ef. je prisutnim predstavio biografiju autorice, a u nastavku se obratio predsjednik IKB-a, Meho T., koji je između ostalog rekao:

- Danas govorimo o Srebrenici, a nije blizu 11. juli. Srebrenica mora biti cjelogodišnja tema, stalno iznova potrebna priča, jer je ne smijemo zaboraviti. Kako pričati o Srebrenici i o genocidu ako ne ličnim svjedočenjem onih koji su imali sreću i kojima je Milostivi Allah podario da prežive genocid?! Njihov i naš amanet je da govorimo, a prije svega da pišemo o događajima iz perioda 1992.-1995. Uvijek iznova ponavljamo "Verba volant, scripta manent" – ono što je kazano nestaje, ono što se zapiše ostaje.

Izuzetna nam je čast da danas imamo priliku ugostiti autoricu, Srebreničanku, Bošnjakinju, gospođu Esnefu Smajlović-Muhić, koja nam danas predstavlja svoje pisano autobiografsko djelo, svjedočanstvo o jednom vremenu i prostoru, o golgoti i genocidu, o iskustvu rata i ratnih događanja.

Sve je započelo tako bezazleno. Njena mahala i kuća, porodica – roditelji i braća, amidže, amidžince, tetke kao i bliži idalji rođaci – sve je to lijepi ružičasti svijet doma i domovine, ispunjen ljubavlju i međusobnim poštovanjem. Da bi, iznenada, neočekivano, sve se okrenulo i sve postalo drugačije. Sve je ugroženo pa čak i ono najvrjednije – život. Ružičasti svijet zamjenjuju strah za život i borba za preživljenje.

Knjiga Esnefe Smajlović-Muhić je herojsko štivo, jer potiče iz dubine njene duše za koje je morala sve naslagane emocije, svu tugu i bol ponovo preživjeti, da bi sebi, svojima i svima nama dala svjedočanstvo o vremenu i prostoru sudbonosnim za Bošnjake. Na ovoj hrabrosti ti zahvaljujemo što si ostavila trag o sebi, nama i svom narodu da će zauvijek biti zabilježena priča i događaj o „univerzalnoj napuštenosti“, kako je to jednom rečeno, Bošnjaka u Srebrenici.

Draga Esnefa, nisi ti napisala svoju priču da bi jadikovala i krivila sve oko sebe. Ne, tvoja knjiga je upravo suprotno od toga. Ona je podsjetnik i motivator i ono najvažnije a to je poruka žene vjernice, koja svoju životnu sudbinu datu od svoga Gospodara prihvata i Njemu se, Uzvišenom, prepuštu, baš kao Jakub, a.s., koji svu svoju tugu i jad iznosi pred svojim Stvoriteljem. Jer ta tuga je i moja i meni pripada.

Svojim kazivanjem govoriš nam sve one neispričane priče o malim ali velikim ljudima, na koje je natovarena ovosvjetska tegoba, koji iz svoje borbe ipak izlaze kao heroji. Ranjeni i isprazne duše, ali heroji! Jer kako je vijeka i svijeta, zna se koja je prava strana historije, a mi smo bili na pravoj strani.

Isto tako, tvoje kazivanje je kazivanje žene Bošnjakinje, koja svojim habitusom tj. svojim sveukpnim bićem i karakterom predstavlja paradigmu odanosti, požrtvovanosti, ljubavi i brige o bratu, ocu, majci, sestri i svakoj osobi ponaosob.

Posebnom narativnom vještinom žene, dočarala si nam svoje emocije prema ocu, ranjenom bratu, rastanku ispred bolnice u ratnoj Srebrenici kao i o skrivenoj suzi da se babo ne brine za brata. Pa si sa nama podijelila ono najbolnije: borbu brata da pređe na slobodnu teritoriju. Zatim ljubav prema ocu, tvome babi, kome nije primarna briga nadolazeća zločinačka vojska. Veća mu je briga, prije nego što pođe na put, da ponese ispletene pape svojoj unučici, da obraduje svoju kćerku... To su naši roditelji. Naši očevi, koji će zadnji zalogaj uzeti od sebe i dati svome djetetu. Zato nas njihov odlazak toliko i boli, jer su ostavili univerzalnu prazninu koja je nepojmljiva.

Ono što je ipak kod tebe drugačije jeste, da ne staješ na ovom. Ideš dalje. A to je da život i sam dalje ide. Valja nama preko ove životne „modre rijeke“ koračati dalje. Tako se vraćaš u svoju srebrenu dolinu, sa svojom majkom dolaziš na ruševine i gradiš. Gradiš prvo sebe pa i onda fizički gradiš porušeno. Uvijek iznova dolaziš. Iako su ti pomaci mali, svaki put su vidljiviji. Hoćeš da nam kažeš: "Ne, ne odustajem! Uporna sam. Ne dam svoje. Ovo je moje parče zemlje ispod neba. Ovo je mene definisalo i formiralo. Ovo je moj babo pravio i gradio. Ne dam vam ništa od toga." Svaka sitnica, svako stablo i svaka građevina ima sada sasvim drugačiji smisao. Sve je puno sjete i bolnih sjećanja. Ali isto tako puno ponosa i upornosti.

Sve se može uspjeti kada se ima jasan cilj, poručuješ, prije svega ženi Bošnjakinji. Cilj ka uspjehu su zadani ciljevi i istrajan put ka njima. Obrazovanje, zalaganje, aktvizam – to su okosnice ovosvjetskog životnog smisla, da damo svoj pečat i trag na ovome svijetu.

Najbitnija poruka koju nama ostavljaš je da nam je Allah dao život i On nam ga uzima. On, Sveznajući, svakoj stvari je dao smisao, a na nama je da se Njegovoj volji povinujemo. Na nama je da tragamo i da se trudimo na ovome svijetu i budemo najbolji u onom što radimo, radi nas, naše djece, ali i radi naših šehida koji skončaše život na ovome svijetu najtežim načinom i koji su nam iz života naših otrgnuti, a koliko bih voljeli da su tu kada smo završavali škole i fakultete, kada smo se udavali i ženili, kada smo djecu dobili. Kako nam svakog bajrama tako nedostaju! Sve su to naše tajne i intimne boli koje osmijehom potiremo da danas mi kao roditelji sakrijemo suzu od svoje djece, da ih zaštitimo, kao što su i naši roditelji isto to činili za nas.

Nakon obraćanja predsjednika Mehe, autorica je izdvojila jednu od priča iz knjige a to je ona koja govori o njenom babi te je pročitala izazvavši suze u očima ne samo kod prisutnih već je i lično orosila oči obuzevši je velika tuga usljed sjećanja na lijepi odnos oca prema kćerci.

Svim ljubiteljima mira i suživota kao i protivnicima nasilja i mržnje, ovo djelo o Srebrenici toplo preporučujemo radi pouke budućim naraštajima koji će o događajima u Srebrenici tokom protekle agresije učiti u školama iz, Bog zna kakvih izvora.