Poslanik Muhammed, a.s. je pionir očuvanja životne okoline

“Niko od vjernika neće zasaditi stablo ili posijati zrno (sjeme), pa potom da ptica, čovjek ili životinja pojede njegov plod, a da ne bude za to djelo nagrađen kao da je podijelio sadaku” (Buhari, III: 513).

Mnogima će pomisao da je poslanik Muhammed, a.s., bio pionir očuvanja životne okoline biti strana. Doista, termin „okolina“ i njoj slični koncepti kao što su „ekologija“, „svijest o okolini“ i „očuvanje-umjerenost“ su u novije vrijeme inovacije i termini koji su formulisani uzrokom povećane brižljivosti zbog trenutnog stanja svijeta prirode koji nas okružuje.

Bolje proučavanje hadisa će nam otkriti detalje iz Poslanikovog, a.s., života i njegovu ulogu u čuvanju životne okoline. Može se kazati da je on bio environmentalista „avant la lettre”, pionir u domenu čuvanja, održivog razvoja i uređenja prirodnih resursa, te onaj koji stalno traga da uspostavi harmoničan balans između čovjeka i prirode. Iz svih priča o njegovom životu i djelima saznajemo da je Poslanik, a.s., izražavao puno poštovanje za floru i faunu, te da je imao gotovo neraskidivu vezu sa četiri elementa: zemljom, vodom, vatrom i vazduhom.

On je bio jaki zagovarač racionalnog korišćenja i kultivacije zemlje i vode, lijepog ophođenja sa životinjama, drvećem i pticama, te davanja jednakih prava korisnicima. U tom kontekstu modernost Poslanikovog, a.s., pogleda na okolinu i njegov koncept kojeg je svojim pristalicama predstavljao je, dakako, izvanredan; određeni pasusi hadisa mogu lagahno biti pogrešno shvaćeni u diskusijama u kojima se govori o trenutnim pitanjima životne okoline.

Tri principa

Poslanikova, a.s., environmentalna filozofija je najkompletnija: ona uključuje osnovne karike i uzajamnu zavisnost između svih prirodnih elemenata. Osnova njegovog učenja stoji na premisi da ako čovjek vrijeđa ili iznurava jedan element svijeta prirode da će zbog toga cio svijet direktno osjećati negativne posljedice. Ovakvo vjerovanje nije nigdje tako koncizno formulisano; bolje rečeno ono podvlači princip koji temelji sve Poslanikove, a.s., radnje i riječi, te životnu filozofiju koja ga čini personom.

Tri najvažnija principa Poslanikove, a.s., prirodne filozofije su bazirani na kur'anskim učenjima i na konceptima tevhida, hilafeta i emaneta.
Tevhid, jednoća Boga je osnova islamskog vjerovanja. Ona otkriva činjenicu da postoji samo jedan apsolutni Stvaralac i da je čovjek odgovoran pred Njim za svoja djela: „Allahovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji; i Allah sve zna.“ (En-Nisa: 126). Poslanik, a.s., nas uči da Allahovo znanje i snaga obuhvataju sve. Tako da narušavanje Njegovih stvorenja, bilo da su živa bića ili prirodni resursi, računa se kao grijeh. Poslanik, a.s., je smatrao sva Božija stvorenja jednaka pred Njim, kao što je vjerovao da životinje, zemlja, šume i voda moraju imati prava.

Koncept hilafeta, upravljanja i emaneta, povjerenja se javlja iz principa tevhida, monoteizma. Kur'an pojašnjava da ljudi posjeduju privilegovanu poziciju među ostalim Božijim stvorenjima na Zemlji: čovjek je izabran kao halifa, predvodnik, i nosi odgoornost za sva Božija svtvorenja na Zemlji.

Svakoj individui je dato ovo breme i privilegija kao izraz Božijeg povjerenja. Ali zato Kur'an uzastpno opominje vjernike da ne budu arogantni: jer oni ništa nisu bolji od ostalih stvorenja. „Sve životinje koje po Zemlji hode i sve ptice koje na krilima svojim lete svjetovi su poput vas“ (El-En'am: 38). „Stvaranje nebesa i Zemlje je sigurno veće nego stvaranje roda ljudskog, ali većina ljudi ne zna“ (El-Mu'min: 57).

Poslanik, a.s., je vjerovao da univerzum i stvorenja u njemu – životinje, drveće, voda, zemlja – nisu stovreni za ljudski rod. Čovjek može upotrebljavati te resurse ali ih ne može nikada posjedovati. Tako kada islam dozvoljava posjedovanje zemlje onda on daje ograničenja: vlasnik može, na primjer, posjedovati zemlju samo ako je koristi; jednom kada prestane da je koristi onda mora da sudjeluje u tom posjedovanju.

Poslanik, a.s., je prepoznao ljudsku odgovornost prema Bogu i uvijek je Njemu bio ponizan. U tom smislu je rekao: „Kada nastupi Sudnji dan a neko od vas ima palminu stabljiku u svojoj ruci, neka je posadi“, sugerirajući da čaka kada se sve nade za čovjeka izgube neko mora održavati prirodni rast i razvoj. Vjerovao je da je priroda sama po se bi dobro iako čovjek nema koristi od nje.

Isto tako, Poslanik, a.s., je preporučio vjernicima da jednako učestvuju u korišćenju zemaljskih resursa. On je rekao: „Muslimani imaju jednaka prava u korišćenju vode, pašnjaka i vatre“, kao što je smatrao grijehom uskraćivanje vode žednom. „Niko neće baciti višak vode a da ne učini grijeh prema Allahu i čovjeku“ (Miškatu-l-mesabih).
Poslanikov stav prema upotrebi i obrađivanju zemlje, čuvanju vode i odnosu prema životinjama su ilustracije njegove environmentalne filozofije.
 

Kultiviranje i upotreba zemlje

„Zemlja mi je učinjena mesdžidom i čistom“ (Buhari, I: 331). Ovim riječima Poslanik, a.s., naglašava svetu prirodu zemlje ili tla, ne samo kao čistu materiju već kao materiju koja čisti. Ovakvo poštovanje prema tlu se, također, pokazuje u tejemumu, ili „suhom abdestu“ prilikom kojeg se dozvoljava upotreba prašine za pripremu ritualnog čišćenja prije namaza kada voda nije dostupna.

Poslanik, a.s., je smatra zemlju podređenu čovjeku, ali da se ne smije preeksploatisati ili narušavati, jer i zemlja ima prava, kao drveće i divlje životinje koje na njima žive. Da bi zaštitio zemlju, šume i divlje životinje, Poslanik, a.s., je načinio nepovrjedive zone poznate kao hima i haram u kojima su resursi ostajali netaknuti. Obije zone i dan-danas postoje: haram oblasti su često smještene oko ljekovitih vrela i vodenih izvora da bi zaštitili vodenu površinu od prevelikog iscrpljivanja vode. Hima se djelimično odnosi na divlje životinje, šumarstvo i obično označava područje u kojem je ispaša i sječa šume zabranjeni, ili su određene životinjske vrste zaštićene.

Poslanik, a.s., nije samo afirmisao upotrebu plodne zemlje, on je, također, svojim sljedbenicima ukazao na beneficije kultiviranja nekorišćene zemlje: zasađivanja drveta, sijanja zrnevlja (sjemena) i navodnjavanja suhe zemlje, ukazavši da će za to ljudi biti nagraeni kao da su učinili dobra djela. „Ko god oživi mrtvu zemlju i kultivira napuštenu, on u njoj ima nagradu.“ Tako bilo koja osoba koja navodnjava mrtvu zemlju ili pustinju postaje njen punopravni vlasnik.

 

Konzervacija vode

U surovom pustinjskom ambijentu u kojem je Poslanik, a.s., živio, voda je bila sinonim životu. Voda je bila dar od Boga, izvor cijelog života na Zemlji kao što se svjedoči u Kur'anu: „Mi od vode sve živo stvaramo“ (El-Enbija: 30). Kur'an konstantno podsjeća vjernike da su čuvari Božijih stvorenja na Zemlji i da ih nikada ne smiju potcjenjivati: „Kažite vi Meni: vodu koju pijete - da li je vi ili Mi iz oblaka spuštamo? Ako želimo, možemo je slanom učiniti - pa zašto niste zahvalni?“ (El-Vakia: 68-70).

Čuvanje vode i njene čistoće su dva važna pitanja za Poslanika, a.s.: vidjeli smo da njegova briga za umjerenu upotrebu vode je proizvela haram zone u blizini vodenih izvora. Čak kada je voda obilata on je preporučio štedljivost. U tom smislu on je savjetovao vjernike da uzimaju abdest ne više od tri puta, pa makar bili blizu tekućeg izvora ili rijeke. Buhari dodaje: „Učenjak ne odobrava pretjerivanje i prelaženje broja Poslanikovih, a.s., abdesta.“ Poslanik, a.s., je, također, upozorio na zagađivanje vode zabranivši uriniranje u stajaću vodu.

Odnos prema životinjama

„Ako neko greškom ubije makar vrabca ili nešto veće od njega, srest će se sa Božijim ispitivanjem“. (Miškatu-l-mesabih). Ove riječi reflektuju naklonost, poštovanje, i ljubav koju je Poslanik, a.s., uvijek iskazivao prema životinjama. On je vjerovao da se sa životinjama, kao Božijim stvorenjima, mora ophoditi sa dignitetom. U hadisima se nalazi veliki broj predaja, savjeta i priča o Poslanikovom, a.s., odnosu sa životinjama. U njima se kazuje da je imao veliki obzir prema konjima i kamilama: oni su mu bili valjani prijatelji tokom putovanja i bitke, on je nalazio veliku ohrabrenje i mudrost u njihovom prisustvu kao što nam to sljedeći hadis otkriva: „Na čelu konja je vezano blagostanje i blaženstvo sve do Dana proživljenja“.

Čak i prilikom klanja životinja Poslanik, a.s., je pokazao veliku blagost i sažaljenje. Poslanik, a.s., nije bio vegetarijanac, ali nam hadisi jasno pokazuju da je bio krajnje osjećajan zbog patnje životinja u toj mjeri da je osjećao mučninu u stomaku. Zato je savjetovao upotrebu oštrih noževa i dobre metode koaj će omogućiti životinji da brzo i sa što manje boli umre. Također je savjetovao da se životinje ne kolju na oči drugih životinja i da se noževi ne oštre ispred njih: jer je to isto kao da se životinja „dva puta kolje“. Takvu praksu je jako osudio i nazvao je „gadnom“.

Zaključak

Nemoguće je prikazati cjelokupan pogled i značenje Poslanikove, a.s., environmentalne filozofije u ovom kratkom članku. Njegov potpuni pogled na prirodu i njegovo razumijevanje ljudske pozicije unutar prirodnog svijeta je pionir i prvak sviesti o životnoj okolini u muslimanskom društvu.
Nažalost, harmonija između čovjeka i njegove prirodne okoline koju je Poslanik, a.s., zagovarao danas se vrlo često gubi. U vrijeme kada se suočavamo sa zagađenjem, pretjeranom eksploatacijom, erozijom zemljišta i nedostatkom vode u nekim dijelovima svijeta, kao i poplavama i olujama svugdje u svijetu, je vjerovatno vrijeme za cjelokupnu svjetsku zajednicu, muslimane, kršćane i jevreje, budiste i hinduse, ateiste i agnostike, da uzmu list iz Poslanikovog, a.s., životopisa i da odlučno i mudro prevaziđu trenutnu krizu koja je zahvatila životnu okolinu.  Francesca De Chatel   (Sa engleskog, Džemo Redžematović)