Jednog dana zaplakao sam zbog mnoštva grijeha. Suza koja kanu iz moga oka reče mi:
“Šta ti je, o Allahov robe?”
“Ko si ti?”, upitao sam.
“Ja sam tvoja suza”, odgovori mi.
“Šta je uzrokovalo da potečeš?”, upitah je.
“Temperatura tvoga srca!”, odgovori suza.
“Temperatura moga srca!”, konstatovao sam začuđeno.”Ko je zapalio vatru u mome srcu?’
“Tvoji grijesi i nepokornost”, odgovorila je.
“A zar grijesi utječu na temperaturu u srcu?”, upitao sam je.
“Svakako. Zar ne čitaš Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, dovu:
‘Gospodaru moj! Operi me od mojih grijeha vodom,snijegom i hladnoćom.’
Grijesi koje rob učini potpaljuju vatru u srcu, a vatra se može ugasiti samo hladnom vodom i snijegom”, odgovorila je.
“Zaista ja osjećam brigu i tjeskobu”, požalio sam se.
“To je zbog grijeha koji su nesreća za njihovog vlasnika. Pokaj se Allahu, o Allahov robe”, reče mi.
“Tvrdoća je u mome srcu, pa kako si kanula iz moga oka?”, upitao sam je.
“To je poziv zdrave ljudske prirode, o Allahov robe”, odgovorila je suza.
“Šta je prouzrokovalo tvrdoću u mom srcu?”, upitao sam.
“Ljubav prema dunjaluku i ovisnost o njemu, jer ta ljubav je kao zmija – zadivi te njena nježnost, a njen otrov te ubije.Ljudi se naslađuju njenom nježnošću, a ne gledaju u njen ubojiti otrov”, odgovorila je.
“A šta se podrazumijeva pod dunjalučkim otrovom, o moja suzo”, upitao sam.
“Zabranjene strasti, grijesi, nepokornost, slijeđenje šejtana… a onaj ko okusi dunjalučki otrov, njegovo srce je umrlo”, odgovorila je.
“Kako da očistimo svoja srca od tih otrova?”, upitao sam.
“Neprestanim pokajanjem Allahu, subhanehu ve te’ala… koje se čini iskrenim pokajanjem-istigfarom.”
